Mr.sc. Nuna Zvizdić, Sarajevo, Juni, 2020

Dok pokušavam iskoristiti vrijeme u izolaciji i prihvatiti zatvaranje u kuću, ukidanje uobičajenog načina života, odustajanje od rada, prijateljskih veza, mislim o vrijedonosnom doprinosu ženskog iskustva javnom djelovanju u nemogućim uslovima. Ovo ja vidim kao važan zapis o prisutnosti političarki u vezi  promjena koje je izazvao COVID 19 a  itekako  se tiču  dobrobiti žena.

Aktivistkinje i političarke su uvijek bile povezane. Ni najstrožija pravila nisu mogla spriječiti  akcije protiv ugnjetavanja, diskriminacije, zanemarivanja žena. Svoju saradnju temeljile su na promociji ravnopravnosti polova iz perspektive ljudskih prava i političkom osnaživanju žena. Znanja i vještine su stalno razvijale i prenosile generacijama. Ženska manjina u nevladinim organizacijama bila je sposobna i spremna da mobilizira resurse političkih organizacija i institucija  kako bi se povećao broj žena u politici.  Rodna kvota (30%, 40%) definisana zakonom, samo je  privremena mjera do ostvarivanja paritetne zastupljenosti kandidatkinja i kandidata na izbornim listama.

Činjenica je da smo se suočili sa prijetnjom dovoljno ozbiljnom koja nas je natjerala da drastično promjenimo način života. Društveno distanciranje je postalo potreba. Kriza izazvana pandemijom bolesti COVID 19  primorala nas na totalni reset. Gotovo preko noći, život  je zastao. Rad se iz ureda premjestio u kućno okruženje. Ova kriza nije katastrofalna kao rat ali imaće dalekosežne posljedice u svim oblastima života. Posebno teško su pogođene žene.

Bilo je ratova, političkih kriza, protesta i prirodnih katastrofa, ali život za mnoge od nas je bio “normala”, nije zastao.  Mogle smo se kretati u javnosti,  preuzimati odgovornost i pokretati promjene, družiti se. Danas, kad je kretanje ograničeno a socijalno distanciranje obavezno i kad su žene višestruko pogođene negativnim posljedicama pandemije,  moramo prestati hodati kao po jajima  i što prije predložiti i usvojiti Strategiju za jačanje otpornosti  žena da se nose sa ovim “pandemija” izazovima.  Ovo nije neki novi dokument nego je dio Strategije za osnaživanje žena za politički i javni život koja se u BiH provodi od 1996.godine a  obavezni je dio programa edukacije i planova akcije koje osmišljavaju i provode svi akteri koji se bave pravima žena i ravnopravnosti polova, uključujući NVO-e, političke organizacije, institucionalne mehanizme i međunarodne organizacije.

Zašto su odgovori političarki, u ovakvim situacijama očekivani i zamislivi, ipak izostali? 

Prvo što mi pada na pamet jeste nespremnosti ili nesnalaženje političarki  da prihvate poziv aktivistkinja te da zajedno mobiliziraju resurse  političkih organizacija, institucija i organizacija civilnog društva u stanju nesreće i zahtjevaju  drastične promjene i sistema i društva. Mislim da propuštaju dvije važne prednosti  koje teško da će se ponovo uskoro pojaviti. Prva prednost je promjena ponašanja građana u vrlo kratkom vremenu.  Druga se odnosi na voljnost političkih lidera da zajedno sarađuju i djeluju protiv prijetnje izazvane coronavirusum, uprkos svim slabostima, haotičnosti i neslaganja između tri nacionalne politike. Razlozi šutnje ili “konfuznih odgovora” većine pozvanih političarki da uzme učešće u ovom malom istraživanju možda se mogu prepoznati u nastavku ovog teksta.

Ja sam vjerovala da je moguća “kvalitativna” promjena u BiH ako se  poveća  broj žena u političkim organizacijama. Kad je postotak žena u političkim organizacijama  prešao 30% očekivala sam promjenu političke kulture, diskursa i javnih politika. Također u meni je  gorjela nada da će političarke biti produktivne i uspješne u zastupanju “ženskog”pitanja.  Očekivala sam da će svojim radom žene promjeniti političku kulturu  organizacije  kojoj pripadaju  što bi dugoročno  promjenilo  reakciju muškaraca u toj političkoj organizaciji prema ženama. Da se to dogodilo, promjenila bi se i reakcija javnosti na ženu političarku i što je važnije imali bi smo paritetnu zastupljenost na izbornim listama i kod raspodjele mandata. Rodne kvote kao mjera  osiguranja od podzastupljenosti žena u politici ne bi bile potrebne. Konačno porasla bi i moć žena.

Očekivanja su jedno a stavrnost ženske politike je drugo. Ova kriza pokazala je svu  političku poremećenost koja vlada u BiH. U političkim organizacijama žene čine više od polovine članstva ali veći broj žena, politički proces nije učinio kvalitetnijim.” Kritična masa” žena  nije mogla da promjeni političku kulturu, diskurs i javne politike. Promjene su moguće kad ta“kritična masa” politički aktivna  preduzme “kritički akt” tj. bude spremna i sposobna da djeluje kako bi poboljšala situaciju  za sebe i žene prvo u političkoj organizaciji, onda u parlamentu, zajednici, javnosti općenito.

Ženska politika u BiH, ako ona kao takva uopšte postoji,  boluje od velikog rodnog jaza i  hroničnog nedostatka političke pismenosti. Ulazak žena u politiku je jako brz. Razlozi su različiti i uglavnom su iz potrebe za preživljavanjem a ne iz interesa političke svijesnosti o situaciji ne samo žena nego i muškaraca sa kojima dijelimo i privatni i javni prostor. Ulazak žena u vlast je veoma spor. Više je incident nego pravilo.

Ženska prava još nisu u jednakosti s ”ljudskim pravima”, odnosno s pravima koje su muškarci prisvojili i koje ostvaruju. Posljedice toga su  podzastupljenost u političkom životu, potplaćenost za posao koji obavljaju u odnosu na muškarce, zlostavljanje, diskriminacija, isključivanje žena.

Žene političarke koje stalno preispituju svoje sposobnosti i mogućnosti na ovoj nesigurnoj političkoj sceni (prava su rijetkost, te zbog toga za mene dragocjene), imaju kritički osvrt i u nastavku donosim neka njihova promišljanja: “ Iako je do danas učinjeno puno po pitanju ravnopravnosti polova i prava žena,  za njihov napredak još uvijek ima puno mjesta”.  “Pravna ravnopravnost u smislu prava glasa, ženama je olakšala ulazak u politiku, ali vrata se automatski ne otvaraju za njihovo učešće u vlasti”.  “Politička participacija žena   stalno se  iznova osporava i teško se ostvaruje”.  “Mada su raznim deklaracijama prava žena postale nedjeljivi dio ljudskih prava, realnost je drugačija. Da bi se krenulo s napretkom na području ženskih prava trebalo bi najprije educirati žene da bi se upoznale s pravima koje im garantuje Ustav i međunarodno pravo”. “Voljela bih kad bi naša zastupljenost postala potreba, a ne zakonski imperativ”. “Nažalost,  žene i dalje imaju podređene uloge u strankama, postavljaju se na sekundarne funkcije i najviše ih nedostaje u vrhu hijerarhije”. “Nije dovoljno tu i tamo na izborima lansirati dva, tri nova lica i tako „oprati ruke“ od pitanja zastupljenosti žena u politici”.  “Žene su itekako zainteresovane za politiku, za rasprave o kvaliteti života, za rješenja koja će značiti bolje obrazovanje za svu djecu, bolji i jeftiniji javni prijevoz, više sredstava za NVO-e osoba s invaliditetom i druge, za bolje zdravstvo, socijalna davanja koja uključuju porodiljske naknade, dječiji dodatak, za zaštitu od nasilja u porodici, recimo…”. “Ne donosi svaka žena u “visokoj” politici promjenu u korist ženama, društvu općenito, kao što to ne donosi i svaki muškarac”. “Stranke bi trebale prestati sa populističkim parolama o ženama onda kada im to donosi neku korist i dopustiti ženama da zauzmu pozicije koje zaslužuju”.

Ova promišljanja daju nadu da je moguća  paritetna zastupljenost iako je put do nje još jako dug.

U novonastalim uvjetima  teško je čuti pristojan, brižan i zdravorazumski odgovor na virus od strane vladajućih politika i lidera. Svakodnevno u svojim izjavama koje su često nekompetentne, dezorijentisane i  pune egoizma,   šire paniku i strah . Nas izvještava politika a ne struka.  Na žalost nismo društvo koje se znalo nositi sa ovom krizom. Gotovo preko noći, suočili smo se sa “dramatičnom krizom” koja je  zaustavila život u svim segmentima.

Posljedice su teške, mozaik nastalih šteta slagaćemo godinama

BiH je duboko polarizovana država, vođena od strane slabih vlada koje poslednjih tridesetak godina nisu radile u najboljem interesu svojih građana i naroda. Živimo u decenijskom fundamentalizmu nacionalističkih politika koji nas stalno drži u društvenoj i političkoj krizi, na rubu novog rata

 Nije bilo saradnje između različitih nivoa vlasti, sporo smo obavljali testiranja, nismo pratili situaciju i pravovremeno izolirali djelove opština, kantona i entiteta pogođenih infekcijom. Zbog toga nismo ni mogli vidjeti koliko će se zaraza brzo širiti te onda nismo ni mogli predvidjeti  pravovremene odgovore u oblasti zdravstva i privrede. 

Da i humanitarnu pomoć u BiH ima ključ za raspodjelu, uvjerili smo se kroz tekst  Joze Pavkovića, objavljenom na portalu Thebosniatimes:

“Iako su i same zahvaćene krizom, Amerika, Rusija, Europa, Kina, islamske zemlje te susjedi Hrvatska i Srbija šalju svoje pošiljke u BiH. Jedni ih raspoređuju po nacionalnom, drugi po građanskom ključu. Stiglo je puno medicinskih pomagala. Ipak, nedostaje onih za ozdravljenje društva. Nevidljivi neprijatelj već odavno razara i sve one dobre namjere drugih država. Nacionalni bh. virus jači je od svih svjetskih i domaćih sila. Prijeti čak i da ovu humanitarnu pomoć zarazi virusom podjela zbog kojih će tri bh. naroda i u budućnosti imati još veću socijalnu (nacionalnu) distancu. Na takvu bolest već odavno je stvoren imunitet krda”.

Stručnjaci ističu kako će se pandemija Coronavirusa odraziti na budžete u BiH na svim razinama. U izvještaju „COVID-19, ekonomske posljedice za BiH, mjere i rješenja“ kojeg su ekonomisti uradili za Fondaciju Friedrich Naumann Sarajevo (fondacija je osnovana od strane njemačke liberalne stranke FDP – op.ur.), navodi se da će za saniranje negativnih posljedica samo u 2020. godini biti potrebne dvije milijarde konvertibilnih maraka (milijardu eura).

Zdravstvo iako na prvoj liniji odbrane od virusa susreće se sa puno problema.  Ne zna se ko propisuje algoritme (jasni prikaz sadašnjih prava pacijenata i zdravstvenih radnika u njihovoj primjeni) i ko je zadužen za tačno provođenje.  Ne zna se ko  može nabavljati neophodnu medicinsku opremu  te stoga skoro svakodnevno svjedočimo brojnim krivičnim prevarama i malveracijama u oblasti javnih nabavki.  Ne poštuju se preporuke SZO(WHO) o testiranju što većeg broja građana. Kapaciteti javnog zdravstvenog sektora za testiranje  virusa, ne mogu zadovoljiti realne potrebe. Bolnice su skoro prestale sa pružanjem usluga pacijentima koji nisu zaraženi ovim virusom.

Oko 28.000 radnika radnika u Federaciji BiH (FBiH) i oko 2.000 radnika u Republici Srpskoj (RS) ostalo je bez posla od polovine marta 2020. godine, kada je u BiH intenzivirano provođenje izvanrednih mjera za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom.

Najugroženija je uslužna djelatnost. Posebno su stradali ugostiteljstvo, trgovina, ali i prerađivačka djelatnost. Na udaru su se uglavnom našli radnici malih i srednjih preduzeća.  Kasni se sa konkretnim mjerama, posebno u entitetu Federacija BiH.  Zatvorene su mnoge zanatske radnje, mala i srednja preduzeća.

Vlasti u vrijeme pandemije korona virusa žele promijeniti Zakon o radu i udovoljiti poslodavcima kako bi se uveo institut čekanja i kako bi poslodavci jednostrano mogli upućivati radnike na godišnji odmor ili donositi odluke o skraćivanju radnog vremena. Velike firme će se lakše i brže oporaviti, ali male kompanije i obrti neće. Strah od bolesti će biti i dalje prisutan, a to će se odraziti na ugostitelje, turističke radnike, taksiste i tako dalje. A veliki broj ljudi kod nas radi upravo na tim poslovima.

Stopa nasilja u porodici se povećala tokom ovog period zatvaranja u kuće, jer je najjednostavnije skrenuti agresiju, preusmjeriti je na one koji su nedužni, a uz to su i nemoćni. A to su najčešće članovi porodice koji vam ili ne mogu ili ne žele uzvratiti. Stres, konzumiranje alkohola i financijske poteškoće smatraju se okidačima za nasilje u kući, a karantenske mjere koje su uvedene povećat će sve tri. Socijalno distanciranje i samoizolacija koristi se kao oružje prisile i kontrole ponašanja od strane počinitelja, te tako zatvara sve “izlaze” ka sigurnosti i podršci.

Šta možemo naučiti od drugih ?

Mnoge razvijene države Evrope i svijeta posmatrale su dosadašnje krize sa distance, i učestvovali u njima samo na daljinu, kroz apele, donacije i deklaracije. Sada je kriza i u njihovim državama i mijenja im živote. Koronavirus je pokazao ono najbolje i najgore u političkim liderima. Svi su bili pred istim testom, a svako ga je izvršio na vlastiti način.  Najbolje rezultate pokazale su države ( Novi Zeland, Tajvan, Njemačka, Finska, Danska, Island, Norveška) u kojima su na čelnim pozicijama bile žene. Umjesto agresivnih poruka njihovih muških kolega, žene su istovremeno kontrolisale širenje koronavirusa te održavale mir i sigurnost vođene naučnim pokazateljima, empatijom  i saradnjom. 

Zašto su žene bolje, a muškarci lošiji u rješavanju krize?

Trenutno ne postoje takva sociopolitička istraživanja, ali postoje neki raniji zaključci studija. Abigail Post, profesorica nacionalne sigurnosti i političkih znanosti za Sveučilišta u Indiani, rekla je da su žene bolje u rješavanju krize jer je njima na samom početku teško doći do vodeće pozicije, a jednom kada stignu do nje moraju se stalno dokazivati.“Obično ih se vidi kao meke i slabe tokom krize, što ih tjera da budu čvršće i odlučnije“, rekla je.

Žene, jednom kada su na vlasti, više traže savjete stručnjaka i djeluju s empatijom. Mc Kinseyeva studija je potvrdila da su muškarci na vlasti samouvjereniji u vlastite sposobnosti. To ne znači da žene imaju manje samopouzdanja već one razviju široku mrežu savjetnika koja će im pomoći da uspiju.

Dr. Abbie Griffith Oliver, docentica na Sveučilištu Georgia, koja istražuje kako ljudi reagiraju na ženske vođe, predpostavlja da je javnost spremnija prihvatiti žene kao vođe u kontekstu zdravlja i brige o ljudima.

Postojale su i istraživanja razine kortizola kod muškaraca i žena u stresnim situacijama. One su znatno više kod muškaraca što znači da će žene tokom krize donositi manje riskantne odluke, te češće one promišljene i temeljene na podacima.

Nedavno izvješće Forbesa razdvojilo je ženske tehnike vodstva tokom krize u četiri kategorije. Među njima su: istina, odlučnost, tehnologija i ljubav. Svim lidericama je bilo zajedničko jasno i istinito iznošenje činjenica i podataka čime su razvile povjerenje. Merkel je odmah na početku mirno rekla da se radi o ozbiljnoj bolesti koja će zaraziti 70 posto stanovništva: “shvatite to ozbiljno“. Premijerka male karipske zemlje Saint Martin, Silveria Jacobs, svojim je građanima također odmah poručila “da se prestanu kretati“ i pripreme kao za dolazak uragana.  Liderice su odlučno, jasno i brzo poduzele potrebne mjere izolacije. Ljubav i empatija  je nešto što je svima bilo zajedničko. Solberg je primjerice samo za djecu održala pres konferenciju gdje im je objasnila zašto je “u redu osjećati se preplašenima“.

Šta možemo raditi nakon pandemije?

Koliko god da je ova  kriza globalna i dugotrajna, ekonomska i medicinska, ona nudi i priliku ili prilike.

UN-ova agencija za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena, skrenula je pažnju na veliku ugroženost žena u krizi koju prouzrokuje pandemija bolesti COVID-19, prenose mediji. Pozvala je vlade da u planiranju odgovora na krizu uzmu u obzir rodnu perspektivu i omoguće strategije jačanja otpornosti žena u situaciji kada su one višestruko pogođene negativnim posljedicama pandemije. Globalno, 70 posto žena radi u zdravstvenom i socijalnom sektoru, zbog čega su višestruko izložene zarazi i negativnim posljedicama pandemije.

„Dok svjetske berze padaju, škole i univerziteti se zatvaraju, kod kuće pravimo zalihe, a naši domovi postaju prostor u kojem je dodatni pritisak, jasno je da je u pitanju zdravlje i mnogo više od toga. Ova pandemija veliki je šok za naša društva i ekonomiju, ali nam otkriva i slabosti naših poslovnih i privatnih odnosa koji funkcioniraju samo kada žene u njima imaju višestruke i neplaćene uloge“, kazala je Mlambo-Ngcuka izvršna direktorica UNWOMEN.

Trebamo pod hitno  početi sa političkim  opismenjavanjem. Više od 80% populacije je politički nepismeno. Politička nepismenost je zarazila skoro sve.

Bertol Brecht je rekao: “Najgora od svih nepismenosti je politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne sudjeluje u političkim događanjima. Ona ne zna da troškovi života: cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova, ovise o političkim odlukama. Politički nepismena osoba je toliko zaslijepljena da ponosno govori kako mrzi politiku.Ta osoba ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija,napuštena djeca i najgori od svih lopova-loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih tvrtki.”

Potaći novinare da sami svoje tekstove stave pod lupu i ispitaju rodnu ravnopravnost u svojim tekstovima, kako bi utvrdili da I sami doprinose sistemu u kojem je glas žene manje vrijedan.

„Vjerujem da zadatak novinara nije samo da prenese šta se u svijetu dešava. Novinari imaju i posebnu vrstu odgovornosti, jer oni oblikuju društvo“, kaže Jong.

Ovo bi mogla biti prva pandemija koja će u svim istraživanjima uključiti razlike u rodu i spolu, uzimajući u obzir  ispitanike, istraživače i donositelje politika. Kreatori politika još uvijek prihvataju rodno neutralan pristup pandemijama. Predugo su političari prihvatali da brigu o djeci i starijim osobama mogu „raditi “ nezaposleni građani, uglavnom žene. Istinski opseg tog ženskog neplaćenog rada, ova pandemija bi trebala konačno da razotkrije.

Također ne treba propustiti mogućnosti za prikupljanje visokokvalitetnih podataka koji će biti korisni za budućnost. Na primjer, imamo malo podataka o tome kako virusi slični koronavirusu djeluju na trudnice, žene oboljele od karcinoma i mentalnih oboljenja, na siromašne žene, nezaposlene žene,  žene koje su ostale bez posla..

Ako ne budemo imali trenutni odgovor solidarnosti čeka nas “još gori virus sebične indiferentnosti” koji prijeti da isključi i izolira iz oporavka mnoge društvene grupe kao što su migranti, beskućnici, Romi,LGB.

Virus, a on je i patogen i politički te nas može u ovim izvarednim situacijama  odvesti u konflikt, mržnju, ugroženost i obespravljenost ako donositeljima politika ne uskratimo tu “priliku” da oni određuju naše identitete a ne mi sami, naučili smo tu lekciju u ratu.

Narativ o zavedom, naivnom, lakovjernom, izmanipulisanom narodu odnosno narodima je integralni dio patrijarhalne, kolektivističke kulture koja ne priznaje ličnu odgovornost.